22:00

Sjećanja uvijek znaju biti lijepa, ako čovjek želi da ih pamti.A ja ću njega pamtiti po njegovim rukama.Možda će mi nekad nečije druge ruke biti draže, ali nijedne neće imati onaj njegov oblik, onu veličinu i ona dva prsta koja su toliko neobična, koja znamo gledati toliko dugo i proučavati njihov oblik.Njegove ruke koje me grle, vole.Ruke koje prelaze preko mog tijela tako nježno, kao kad držiš bubamaru u ruci i toliko si nježan dok je dodiruješ, jer znaš da će se uplašiti i odletjeti ako si samo malo neoprezan pri dodiru.Znaš, pamtiću ga i po onim sitnim očima za koje nikad ne mogu odrediti tačnu boju, uvijek bi se smjenjivale zelena i smedja.I po onom njegovom pogledu..Bože, kako volim kad me gleda onim očima i tako su pune ljubavi.Kao oči djeteta koje istovremeno traže sigurnost i nježnost dok svoje usne polako prislanja na moje.I ona smedja kosa, kroz koju volim prolaziti prstima i prilagođavati je svojim dlanovima.Njegov hod dok onako ide ulicom podignute glave sav nekako ponosan, a ja još više ponosna jer je moj, jer pripada meni.Pamtit ću i onaj njegov osmijeh koji mi je dovoljan da bi mi popravio cijeli dan.Onu njegovu nervozu i živčanost koja ga ponekad tako lako spopadne pa kad u tom trenutku njegov pogled bude usmjeren na njegove ruke, šake.A najviše od svega ću pamtiti njegovu ljubav, tu jačinu, taj način na koji me voli.♥ 🙂

ingridbergman
Nauči i mene kako se zaboravlja, da budemo sretni zajedno. Ne ide ovako.

2 komentara

Komentariši