….

Cugala je. I tu noć kao i bezbroj prije. Đole je pjevao neku laganu ćaletovu stvar, dok je tonula u sjećanja, u uspomene.. Nije bio ni prvi, a ni zadnji, ali znala je bio je pravi. Najvrijedniji od svih.. Pa opet ni prstom nije mrdnula kad je su se tog istog dana rastali sa zadnjim jesenskim sumrakom.. Zatreperi tog trena pisamce na malom displeju: “Jesi li još uvijek moja?” pitao je.. Koja ironija života, pomisli tada, povlačeći novi gutljaj utjehe.. Bila je njegova i bila je ničija. Zapravo, u biti bila je svoja, ali on je prekasno postao njen..
Eh, puno je cugala tih dana..